SKULPTURE 1

 

U ATELJEU

 

 

 

 

Milenko Sredanović

PRIRODI SAMO POMAŽEM

 

Milenko Sredanović (1952) jedan dan je u Trebinju pa šest u rodnoj Vučjoj. Tamo mu je đedovina, ali tamo mu je i alat. Bez dlijeta, vjerovatno, ne prođe mu ni jedan dan...
I njega, rat je prelomio. Dvadesetak godina radio je u Dubrovniku, i onda, mjesec dana pred rat, sa suprugom i dva sina, vratio se u Trebinje .
U neku ruku, do danas, pustio je da vrijeme prođe. Nije se odupirao, nije tražio posla. Moglo bi se reći da se zaposlio sam u sebi.
Okolo vadio je korijenje i dlijetom nastavljao ono što je priroda započela.
Supruga mu je u međuvremenu držala kafanicu, sinovi su se zaposlili u Herceg novom, i život se opet nekako sredio. Sad Milenko kaže da je dovoljno i spokojan i slobodan da može da se preda svojoj pasiji - skulpturi u drvetu.

Naravno, i nekim životnim rezimeima...

- Radio sam u restoranima i hotelima gdje su dolazili pametni ljudi, državnici, gdje se u mjesec dana mijenjalo hiljadu ljudi. Imao sam priliku tako da crpim znanje, ali, sada kad mislim o svemu, uvjeren sam da sam sve što je kvalitetno naučio od svoga oca Žarka. I ovo što danas radim mogu zahvaliti samo ocu. Bio je univerzalni majstor, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije imao je obrt sa svojih 50 radnika. Kasnije, desilo mu se nešto slično kao i meni danas. Dolaskom SFRJ nije se snašao i završio je kao radnik. Ono što se tada događalo kosilo se sa nekim njegovim gledištima. Čini mi se da sam potpuno istu stvar doživio i ja. Ostao sam negdje u ćošku, ali, ruku na srce, nisam se ni pokušao boriti. A i da su mi nešto nudili, ja bi im se zahvalio. 



Pitam Milenka je li mu otac imao umjetničkog dara. Milenko kaže da jeste, imao je 5-6 zanata u rukama, bio je čak i bačvar, a u novije vrijeme radio je i enterijere restorana. Prvi put, kako sam kaže, nešto lijepo u drvetu doživio je kao petnaestogodišnjak, kad je sa ocem radio ukrasne dubovine
- Sjećam se otac mi je tada govorio: “Sastavi to sa zemljom!“ i “Oživi to!“. Danas, mislim, da je sve ovo što radim sadržano u te dvije rečenice. I da mi je otac danas živ bio bi moj glavni kritičar. Kod njega bi opet teško prolazio. 

Milenko se u još nečem vrgao na oca...
- Volio je slobodu. I ja sam takav. Da bi stvarao, čovjek mora biti slobodan. Mnoge moje figure asociraju na slobodu. Čim se čovjek rodi počinju obaveze, i poslije uvijek nekoga mora da sluša. Ja danas mogu reći da imam sreću što me porodica podržava i što mi omogućuje da budem slobodan i da radim ono što volim. Da bi ovo radio, moram biti sam, moram, dakle, biti slobodan u bukvalnom smislu, a to je mnogima danas teško bili neizvodljivo. Mislim da će naši mnogi savremenici napustiti ovaj svijet a da neće osjetiti slobodu.

MIlenka podržava i bratstvo Sredanovića, dakle prve komšije...
- Na moju prvu izložbu svi su došli. Nema kuće iz koje mi neko nije donio dlijeto ili mi rekao gdje se nalazi koji panj. Imam od njih ovlaštenja da po njihovim imanjima mogu da kopam, da tražim drvo. Mi se, inače, kao bratstvo, dobro držimo, tako, svaki moj uspjeh je i njihov uspjeh. A znate ono, ako si u svojoj kući veliki, svugdje si veliki... 

Mada slutim, pitam Milenka kako nastju njegove skulpture?! Da li uvijek sve krene od neke prirodne forme...
- Uglavnom, gotovo uvijek. Mada, dok sam bio u Dubrovniku, dosta se toga vrtilo oko novca. Nisam trebao izlagati, čim bi napravio figuru, ona bi našla kupca. A, inače, bio sam opterećen svojim redovnim poslom, tako da se nisam mogao potpuno posvetiti drvetu. Otac me zbog toga stalno kritikovao. Radio sam, kažem, za novac, ali trudio sam se da ne pretjeram, da ne unesem u figuru kič, da nikog ne imitiram.

O prirodi mirko govori sa oduševljenjem koje nije od juče...
- Kod mene sve počinje u prirodi. Inače, sve je iz prirode, sve je vezano za prirodu. To što radim mislim da ne remeti mnogo prirodu.
I sve se događa poprilično sporo, neme ni preše ni zbrke...
- Kad donesem drvo, ono se tu suši po par godina. Ja mu onda prilazim pomalo, kako kad... Mogu reći, u najkraćem, da na neki svoj način pomažem tom prirodnom obliku da progovori ljudskim jezikom, ili da se veže za neku ljudsku misao.
Često, Milenko po cijeli dan tumara brdima. Kad osmotri panj, počinju novi problemi. prvo ga treba otkopati, pa prenijeti kući, a nekad je panj sa žilama teži od njega. Zato pomalo mora da se bavi i sportom (u dvorištu sam mu vidio tegove?!))
- Svakoj figuri ja se potpuno predajem kao živom biću. To je jedini način da vam figura vrati ono što može, ono šti ima u sebi.
Pitam ga skraćeno: koji panj najviše nudi?
- Panj koji je u gredama, onaj čije su se žile mučile da se održe, da opstanu i tamo gdje izgleda nemoguće. Takvo drvo najbrže progovori. I u životu je tako, sve što ne dođe bez napora i muke, kratkog je daha i nema uspjeha. A i, inače, sve što je lijepo, sakriveno je.

NI ZA KAMION DOLARA
- Svake godine po jednu figuru napravim unuku Aleksi za rođendan. Inače se teško rastajem od figura. Ljudi uglavnom stiču utisak da figuru ne želim da prodam. Inače, da mi daš kamion dolara, ne bi ti dao ono što imam.

SLABO SE SNAŠAO
- Slabo sam se snašao u otimačini. Nisam se mogao prekvalifikovati na novi način rada i poslovanja. U tome nisam vidio sebe. Zato sam se malo sklonio, i stalo sam u Vučjoj. Osim toga, ne interesuje me politika, nisam se uključio u nijednu stranku. Te stvari nisu za mene.

N. Marić

Glas Trebinja, br. 985.

 

 

 

 

 MILENKO SREDANOVIĆ - GALERIJA NA KUĆNOM PRAGU  

 AUTOR SVEGA OKO SEBE  

Nešto slutim da će vajar Milenko Sredanović kuću u Vučjoj uskoro pretvoriti u galeriju.
“To je možda njegova misija na zemlji?!” - rekao mi je vozač, dok smo u Vučjoj birali put koji vodi prema “Ateljeu”.
Doduše, Milenko mi je govorio o tome i ranije. Uz kafu u gradu, tek je nagovještavao da je nešto dozidao, nešto dodao, nešto popunio, nešto prekrio, nešto ogradio...
- A kakav je rezultat, dođi da vidiš!?
Kad smo se kroz pčelinjak domogli dvorišta Sredanovića, svu priču upakovao sam u nekoliko slike...
Na prvoj vidi se cijela kuća sa odrinom koja s puta liči na red popunjen nekakvim žestokim slovima. Na drugoj je Milenko među tim “slovima”, koja, snimljena sa druge strane liče na nekakve sparušene humanoide. Na trećoj je Milenko u bistrijoj i lagodnijoj situaciji, među zmijolikim “stativama” na kojima počiva njegova odrina. Na četvrtoj je “autor svega oko sebe” pred kućom sa nekoliko svojim novijih skulptura, sjedi na svom porodičnom pragu, u svom najvišem posjedu, među oblicima koje je istrgao iz prirode...
NAD onim “istrgao”, kasnije, u povratku prema Trebinju malo ćemo zastati. Vozač će za Milenkove figure kazati: “On je to sve probrao pa pripitomio”.). Kad sam to čuo, palo mi je na pamet da se s Milenkom, iako nikad nismo ćutali, nikad nisam ni napričao.
On je čovjek koji će vam reći tek ono i onoliko koliko se mora. Tako, zaključio sam: sve to i nije neki stvarni govor, nego nekakav minimum bez koga se među ljudima ne može opstati.
U notes sam zapisao da su njegove figure možda “samo jedan oblik ili jedna varijanta ćutanja”. Ćutanja koje se ne dâ remetiti, ćutanja na koje ima pravo svak ko zna da “ćuti” na ovom nivou.
Milenkove figure zaista djeluju kao da je u njima usaho govor. Ili, možda, da su pred vama - samo da bi vas naučile nekom drugom jeziku?
Ta misao me natjerala da se vratim njegovim dubrovačkim godinama, dok je radio u ugostiteljstvu, i dok je mnogo i mnogo morao da govori. Milenku su ljudi, na najdirektniji mogući način, bili “struka”. Zato sam ga priupitao je li mu ikad palo na pamet: "evo sve to radim, od toga živim, ali nije ovo za mene?!".
- Jeste - (zabilježio sam doslovce što mi je odgovorio) - svako jutro kad sam polazio na posao, mislio sam o tome. I zato, iako sam radio u velikom hotelu, iako mi je posao bio dobar, iako sam od toga hranio porodicu, govorio sam sebi: moraš da šutiš. Prosto sam samoga sebe trenirao da što manje pričam. Jer, tako mi je bilo lakše.
Kako svakodnevno, punih osam sati biti sa ljudima, kako biti predusretljiv i nasmijan, kako svakom kazatilijepu riječ a da ne primijeti da je to govorio neko drugi?
- Može i to, jer, vremenom, naučiš da pričaš o jednom, ali zato ne pričaš o drugom. Ne pričaš o onom o čemu bi mogao i imao šta da kažeš, jer će te to odvesti daleko, a pričaš o onom što nije ni važno a što drugi očekuje od tebe kao neki minimum ili znak pažnje. Rano sam shvatio da je umijeće, i to veliko umijeće - što manje pričati. Priča, sâm znaš, čovjeka može da dovede u mat-poziciju. Pričaš, pričaš i pričaš, i onda odjednom vidiš da si upao u klopku iz koje teško da ima izlaza?! Bar ne onog bez posljedica ili bez žrtava. A da si ćutao, bio bi izvan svakog rizika, i imao bi još jednu mirnu noć.
Pričali smo i o ovdašnjem starom maniru da se bagateliše, ponizi ili nagazi sve ono što je drugačije...
- Od davnina je tako, strašno je biti drugačiji. Prosto, to ti je nešto kao “smrtni grijeh”. Čudno je da je to tako dugo u narodu ostalo?! Danas, svi znaju da bi moderno društvo trebalo da stimuliše različitost, međutim, to nam nekako ne ide. Svi su najmirniji i najsigurniji kad jedni drugima liče i kad se jedni sa drugima slažu, kad niko ne “iskače”.  
Prisjetili smo se starih priča na tu temu...
- Negdje manje, negdje više, ali, uglavnom, jedni drugima oprostićemo sve prednosti, čak i bogatstvo, pa i ugled i moć, zašto ne i uspjeh, pa i slavu, ali svaka različitost mora da se plati, oproštaja nema. Onaj ko je drugačiji - kazni ne može pobjeći. Redovno se pokazuje da nije dovoljno ni oprezan, ni brz, ni dovitljiv.Što se tiče onih koje prati usud da nikako ne mogu da se “stope” sa okolinom - kazna je stalno na putu.
Možeš se ti vadit na prirodu, ali ako se ne “poravnaš” sa ljudima, slabe su ti šanse.
Kazna, kao kakva vještičetina, na one koji strše - stalno računa.
Na jednog motri, drugog je sustigla, trećeg već “odradila”, četvrtog nanosi na nišan...
Pune su joj ruke posla, jer, pobjeći joj niko ne može. Do dana današnjeg, taj se nije rodio.
Konačno, kao da je potonulo u bačvu, prosto jekti i pitanje: u čemu je razlika, u čemu to ti nisi kao mi? U čemu si nas to pretekao? U čemu u ovom ogromnom i šarenom svijetu? Ako si i drugačiji, pa šta? Ima još drugojačijih!? A ima i “najdrugačijih”!? Gdje si ti u tome društvu, a!?
Završili smo onim starim zaključcima: kad je već sve tako, a život je jedan, najbolje je ćutati.
Ćutati, na svoj način.
Ćutati, kao svi oni koji imaju nešto da kažu a znaju da će ih malo ko čuti.
Paradoks nije jednostavan ali je odavno poznat, i nisu baš rijetki oni koji su se na taj način “dokazali” i punih kofera ušli u vječnost.
Tražeći način, da (ne)progovori, a da, ipak, ne ćuti, Milenko je u svojim zrelim godinama, ali baš netipično, izašao na tzv. likovnu scenu.

Srećom, kad se pojavio nije morao da se dâ u trku. Znao je tačno šta mora da podesi, šta još malo da prostudira, i da krene u složenije i veće kompozicije i, valjda, u jedan novi izraz u drvetu...
To ga je, nema druge nego da vjerujem - odvelo korjenju. Naravno, ne znam koliko je i kako razmišljao o onom što se pod zemljom, u ljutom kamenu, događa kad drvo počne da niče u brdima iznad Vučje, nisam ga o tome pitao, nije mi padalo na pamet da ga dovedem u tako tešku situaciju, znao sam da mi to ne može objasniti, iako je to možda jedina tema o koj misli dok mu čekić kucka u dlijeto?!
Iako je Vučja nastala ispod kamene zavjese, uz samu Sušicu, čovjek stiče utisak da ponad sela ima dosta mjesta gdje ljudska noga nikad nije kročila. Iz tog surovog i nedostupnog kamena - Milenko vadi korijenje i snosi ga na dno svog “atelje”. Tim korijenjem puni kuću, ograđuje avliju, podiže ga na odrinu... Tu ga svakodnevno motri i “studira”, čekajući trenutak kad će mu se korijen “predati”...
Zbog takve umjetničke “tehnologije”, Milenkov “atelje”, prostire se na desetine kvardatnih kilometara, a od “poda” do “krova” visok je preko 1.000 metara.
Na “gornjim spratovima” njegovog “ateljea” uglavnom nema ljudi. Ponekad, po stijenama, sa kerovima, vrzmaju se lovci. Uz grede, mogli bi samo planinari...
- U kamenjaru, odmah ispod greda, nađe se dosta “materijala” za “atelje”. Nekad nađem javor, nekad jasen, nabasam i na nešto graba, pa proberem, nađem i smreku poslije požara. Sve to pamtim i bilježim, ne mogu odjednom izvaditi i snijeti sve što želim. Grdni je to posao...
(Zbog svog korjenja među stijenama, i to sam zabilježio, Milenko mora da bude u dobroj kondiciji. Otud “tegovi” u njegovom dvorištu...)
Sve to gledam, kako-tako spajam, ali ne znam kako da ga pitam šta sve ima u glavi dok kida i izvlači korijen iz zemlje? O čemu misli kasnije dok se s njim, stopu po stopu, hrve niz oštru kamenu padinu?! Zna li zašto ga je izabrao, sluti li šta će iz njega “izaći”? Koliko uopšte čeka dok korijen "progovori"?
- Kako kad? Zavisi od toga ko šta gleda, ko šta vidi, i ko u sebi ima šta da “kaže”? Uvijek je pitanje šta je na dnevnom redu, šta koga interesuje, u šta bi da pronikne, o čemu da progovori... Ponekad mi se učini da neki oblik vidim, uvjeren sam da je “gotov”, da mu ne treba mnogo, ali stvari krenu u drugom pravcu, taj mi se san ne ostvari. Onda to korijenje čeka. Neko i godinama. Dan-noć...
(Ko tu na koga čeka, teško je reći. Čovjek na korijen, ili korijen na čovjeka? Ćute i jedan i drugi. Kad progovore, opet, ne čuje se ni jedno ni drugo. Komšijama do uha dopiru samo udarci čekića...) U svemu, naravno, ima i nekih drugih “zakona”. Ako korijen “želi” reći ono što su drugi već rekli, Milenko čeka da “progovori” ono što do danas niko nije. Ili ono što do njega nije stiglo.
Tako, dok jedan korijen “čeka”, drugi se mjerka ili dorađuje, pa se opet motri i propitkuje ne bi li nastavio “priču”. (Koje riječi ovdje treba staviti pod navodnike ni sam ne znam!? Ko koga prozire, vaga, osmatra, i podešava - može se samo naslutiti.)
Tako, u svakodnevnim “razgovorima”, bogati se Milenkova “galerija” u sred onog gigantskog “ateljea” ispod Bijele Gore. Mislim i na onu zbirku skulptura u kući, i na onu u ogradi, i na onu na odrini koja polako smjenjuje željezne stubove i žice...
Ljudi, naravno, na sve to reaguju kako im je najzgodnije. Dolaze i oni pravi, ali, ipak, najčešći su gosti oni koji se trude da izgledaju kao kupci...
- Danas je vrijeme kad ljudi žele da za malo para dobiju mnogo. Osim novca, izgleda da ništa nema svoju pravu cijenu?!
Milenko, čini mi se, Boga moli da ne dođe onaj smjeli, ludi, pravi kupac?! Iako bi ga, pretpostavljam, morao obradovati svako ko nije bez para a došao je zbog umjetnosti, Milenko je i u tim prilikama suzdržan.
Iako, po običajima svojih predaka, srdačno dočekuje svakog ko prođe kroz njegov pčelinjak, čini mi se da je za njega, i dalje, najbolji onaj kupac koji nije ni došao. On, naravno, ima i svoje objašnjenje. Kaže da ništa od svega što se vidi u i oko kuće ne bi uradio, da je mislio na novac...
- Zahvaljujući svojoj porodici, znam da sam došao u jedno posebno stanje kad sve to mogu da vidim jasnije. Ne znam kako se dolazi do te spoznaje da se novcem ne može izmjeriti nikakva vrijednost, možda neko, da bi to shvatio, mora da pročita mnogo i mnogo knjiga, a možda nekom ni sve knjige na svijetu neće biti dovoljne?! Meni je to uspjelo, novac mi nije na prvom mjestu, nije mi najveći životni cilj.
Znam da Milenku nije lako kad dođu oni koji sve znaju, oni koji puno pričaju, oni koji bi da mu “pomognu”, oni koji imaju puno ideja u vezi njegovog vajarstva... Vidim i one koji se na sav glas dive njegovim radovima, one koji se razbacuju velikim riječima i još većim ciframa, pitajući se u sebi: “gdje sam ja tu”?
Za to “gdje-sam-ja-tu” Milenko kaže...
- Strašan izraz. Na njemu bi neko trebao doktorirati... Hrana, spavanje i seks vežu nas za životinje. A novac - za šta nas on veže? Šta je ta četvrta stvar? Ako one tri stvari ne obuzdaš, onda si životinja, a šta si, ako ne obuzdaš onu četvrtu, o kojoj se govori neprestano i ovdje pod Bijelom Gorom i na svakom drugom božijem mjestu na ovoj lijepoj planeti?!
Nemam odgovora, nemam ni pitanja. Gotovo slučajno vraćamo se Milenkovom ocu Žarku, čovjeku koji je znao pojednostaviti stvari i na najzamršenija pitanja odgovoriti “na svoj način”...
- Govorio je da treba uzeti samo svatovski barjak. A svatovi ako ne dovedu mladu, nit sami valjaju, nit im valja barjak.
Nema sumnje, i na ovom bi se moglo doktorirati. I to ne u jedno ime i na jednom univerzitetu?!
Pada mi na pemet pitanje: dotiče li Milenko odgovore i na ovakva pitanja, radeći kao mrav u svom velikom “ateljeu”?
- Ne - (odgovara mi, misleći na korijenje) - priroda ide dublje, ide ispod toga, ona te podsjeća da tvoj posjed nije ono čime možeš da se dičiš, nego samo ono što ni sam od sebe ne možeš da otmeš.
Tu smo stali, malo poćutali, pa nastavili o pčelama. Pčelarstvo je u porodici Sredanović duga tradicija.
O pčelama, ovdje se mnogo zna, iako na toj velikoj “temi” niko iz ovog sela, a visokoobrazovanih je mnogo, nije doktorirao.
Milenko, doduše, nešto promatra, popunjavajući galeriju u svom “ateljeu”...
- Ova odrina, pa i ograda, polako, kako bude "progovarala", pretvaraće se u galeriju?! A pčele su ionako svukud okolo. Nadam se da će i njima promjena goditi.
Možda neke, čija je paša na gornjim “spratovima” Milenkovog “ateljea”, nekakvu košnicu sviju u njegovom korijenju oko kuće?
To bi bio dobar kraj ove i još bolji početak jedne nove priče.
U kojoj bi se, možda, iz Milenkove galerije - vadio med?!


P.S.
u kolima, još smo jednom pomenuli misiju. Vozač, pogođen na pravo mjesto, prosto je propjevao: “Ovaj je Milenko baš sretan čovjek...”.
Po čemu si to zaključio?
- Pa po tome što se na njemu vidi da je pronašao samog sebe. A ko zna, možda je njegova misija na ovoj zemlji da među nama, ovakvim kakvi smo, bude ovlašteni predstavnik prirode?!
Onda, ona galerija - (gledao sam da mu ne kvarim raspoloženje) - trebala bi biti neka vrsta ambasade?
- Trebala, da, ali neće...
- Zašto?
- Zato što ni u novinama odavno ne “prolaze” priče o sretnim i zadovoljnim ljudima, kamoli u životu...
Što se tiče novina, demantovao sam ga za nekoliko dana. Priča iz Vučje, evo, “legla” je na ove stranice.
I popunila ih do posljednjeg reda...

JEDNA GENERACIJSKA POUKA- Kad se moj đed oženio, otišao je brda, u Bijelu Goru, ali, pao je snijeg i zadugo se nije moglo doći do njega. Znači, to vrijeme, sa mojom babom, proveo je u Bijeloj Gori. Tek na proljeće, kad je okopnio snijeg, otišla je baba da ih vidi. Otišla je da vidi “pozna” li se na mladoj. Kad je vidjela da se “pozna”, odmah su mladu vratili kući, da ne radi fizičke poslove. Umjesto mlade, u planini je ostala baba. Moja otac se oženio 1946. i odmah je morao da ide na radne akcije. Ja se oženio 1977. i otišao mjesec dana na Ohridsko jezero. Kad se oženio moj sin, došao mu je gazda, čestitao i saopštio koja je smjena za tri dana. Imam osjećaj da će mi se unuk oženiti preko Interneta... Zato razmišljam: čiji je bio najljepši medeni jesec? Nema sumnje, đedov u Bijeloj Gori! Ovo pričam jer vidim kakvo vrijeme ide, čovjek, iz nekih razloga, sve više sam sebe kažnjava, a grijeha ne vidi...

NA POSLU - I U SNU
- Moj je djed odavde znao kakvo će vrijeme sutra biti i hoće li krenuti u Bijelu Goru?! Nije mu trebala vremenska prognoza, on je gledao zalazak sunca, i to je bio njegov "ekran", na njemu je sve vidio. On je bio vladar svog života. Znao je kakava će biti zima. Kao otvorenu knjigu, čitao je prirodu. Tu vještinu mi danas nemamo. Ne kažem, napredovali smo u mnogo čemu drugom, ali, tamo gdje smo najviše napredovali, najviše smo čovjeka i kaznili... Da bi naše stare natjerao da rade 16 sati, morao si više njih stajati s puškom, a danas ljudi ćute i rade - 20 sati dnevno. Bojim se da će se naši unuci rađati sa sviješću da je normalno da se radi neprekidno, možda i u snu.

Neđo MARIĆ

Glas Trebinja, br.1022, 28. jul 2012.