Milenko Sredanović

PRIRODI SAMO POMAŽEM

 

Milenko Sredanović (1952) jedan dan je u Trebinju pa šest u rodnoj Vučjoj. Tamo mu je đedovina, ali tamo mu je i alat. Bez dlijeta, vjerovatno, ne prođe mu ni jedan dan...
I njega, rat je prelomio. Dvadesetak godina radio je u Dubrovniku, i onda, mjesec dana pred rat, sa suprugom i dva sina, vratio se u Trebinje .
U neku ruku, do danas, pustio je da vrijeme prođe. Nije se odupirao, nije tražio posla. Moglo bi se reći da se zaposlio sam u sebi.
Okolo vadio je korijenje i dlijetom nastavljao ono što je priroda započela.
Supruga mu je u međuvremenu držala kafanicu, sinovi su se zaposlili u Herceg novom, i život se opet nekako sredio. Sad Milenko kaže da je dovoljno i spokojan i slobodan da može da se preda svojoj pasiji - skulpturi u drvetu.

Naravno, i nekim životnim rezimeima...

- Radio sam u restoranima i hotelima gdje su dolazili pametni ljudi, državnici, gdje se u mjesec dana mijenjalo hiljadu ljudi. Imao sam priliku tako da crpim znanje, ali, sada kad mislim o svemu, uvjeren sam da sam sve što je kvalitetno naučio od svoga oca Žarka. I ovo što danas radim mogu zahvaliti samo ocu. Bio je univerzalni majstor, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije imao je obrt sa svojih 50 radnika. Kasnije, desilo mu se nešto slično kao i meni danas. Dolaskom SFRJ nije se snašao i završio je kao radnik. Ono što se tada događalo kosilo se sa nekim njegovim gledištima. Čini mi se da sam potpuno istu stvar doživio i ja. Ostao sam negdje u ćošku, ali, ruku na srce, nisam se ni pokušao boriti. A i da su mi nešto nudili, ja bi im se zahvalio. 



Pitam Milenka je li mu otac imao umjetničkog dara. Milenko kaže da jeste, imao je 5-6 zanata u rukama, bio je čak i bačvar, a u novije vrijeme radio je i enterijere restorana. Prvi put, kako sam kaže, nešto lijepo u drvetu doživio je kao petnaestogodišnjak, kad je sa ocem radio ukrasne dubovine
- Sjećam se otac mi je tada govorio: “Sastavi to sa zemljom!“ i “Oživi to!“. Danas, mislim, da je sve ovo što radim sadržano u te dvije rečenice. I da mi je otac danas živ bio bi moj glavni kritičar. Kod njega bi opet teško prolazio. 

Milenko se u još nečem vrgao na oca...
- Volio je slobodu. I ja sam takav. Da bi stvarao, čovjek mora biti slobodan. Mnoge moje figure asociraju na slobodu. Čim se čovjek rodi počinju obaveze, i poslije uvijek nekoga mora da sluša. Ja danas mogu reći da imam sreću što me porodica podržava i što mi omogućuje da budem slobodan i da radim ono što volim. Da bi ovo radio, moram biti sam, moram, dakle, biti slobodan u bukvalnom smislu, a to je mnogima danas teško bili neizvodljivo. Mislim da će naši mnogi savremenici napustiti ovaj svijet a da neće osjetiti slobodu.

MIlenka podržava i bratstvo Sredanovića, dakle prve komšije...
- Na moju prvu izložbu svi su došli. Nema kuće iz koje mi neko nije donio dlijeto ili mi rekao gdje se nalazi koji panj. Imam od njih ovlaštenja da po njihovim imanjima mogu da kopam, da tražim drvo. Mi se, inače, kao bratstvo, dobro držimo, tako, svaki moj uspjeh je i njihov uspjeh. A znate ono, ako si u svojoj kući veliki, svugdje si veliki... 

Mada slutim, pitam Milenka kako nastju njegove skulpture?! Da li uvijek sve krene od neke prirodne forme...
- Uglavnom, gotovo uvijek. Mada, dok sam bio u Dubrovniku, dosta se toga vrtilo oko novca. Nisam trebao izlagati, čim bi napravio figuru, ona bi našla kupca. A, inače, bio sam opterećen svojim redovnim poslom, tako da se nisam mogao potpuno posvetiti drvetu. Otac me zbog toga stalno kritikovao. Radio sam, kažem, za novac, ali trudio sam se da ne pretjeram, da ne unesem u figuru kič, da nikog ne imitiram.

O prirodi mirko govori sa oduševljenjem koje nije od juče...
- Kod mene sve počinje u prirodi. Inače, sve je iz prirode, sve je vezano za prirodu. To što radim mislim da ne remeti mnogo prirodu.
I sve se događa poprilično sporo, neme ni preše ni zbrke...
- Kad donesem drvo, ono se tu suši po par godina. Ja mu onda prilazim pomalo, kako kad... Mogu reći, u najkraćem, da na neki svoj način pomažem tom prirodnom obliku da progovori ljudskim jezikom, ili da se veže za neku ljudsku misao.
Često, Milenko po cijeli dan tumara brdima. Kad osmotri panj, počinju novi problemi. prvo ga treba otkopati, pa prenijeti kući, a nekad je panj sa žilama teži od njega. Zato pomalo mora da se bavi i sportom (u dvorištu sam mu vidio tegove?!))
- Svakoj figuri ja se potpuno predajem kao živom biću. To je jedini način da vam figura vrati ono što može, ono šti ima u sebi.
Pitam ga skraćeno: koji panj najviše nudi?
- Panj koji je u gredama, onaj čije su se žile mučile da se održe, da opstanu i tamo gdje izgleda nemoguće. Takvo drvo najbrže progovori. I u životu je tako, sve što ne dođe bez napora i muke, kratkog je daha i nema uspjeha. A i, inače, sve što je lijepo, sakriveno je.

NI ZA KAMION DOLARA
- Svake godine po jednu figuru napravim unuku Aleksi za rođendan. Inače se teško rastajem od figura. Ljudi uglavnom stiču utisak da figuru ne želim da prodam. Inače, da mi daš kamion dolara, ne bi ti dao ono što imam.

SLABO SE SNAŠAO
- Slabo sam se snašao u otimačini. Nisam se mogao prekvalifikovati na novi način rada i poslovanja. U tome nisam vidio sebe. Zato sam se malo sklonio, i stalo sam u Vučjoj. Osim toga, ne interesuje me politika, nisam se uključio u nijednu stranku. Te stvari nisu za mene.

N. Marić

Glas Trebinja, br. 985.